U samom srcu starog Beograda, na nekoliko koraka između redakcija Politike, Borbe i Radio Beograda, postojao je prostor u kojem je vreme gubilo jasan oblik. Nisu tu nestajali brodovi i avioni, ali su nestajali dani i noći, obećanja da će se „popiti samo jedno“, i planovi da se kući stigne pre ponoći. Taj prostor nazvan je — s osmehom i gorčinom — beogradskim bermudskim trouglom.
Činile su ga tri kafane: Šumatovac, Pod lipom i Grmeč. Između njih su kružili novinari s tek napisanim tekstovima, glumci s ulogama u nastajanju, pesnici sa stihovima u džepovima i muzičari koji su, uz čašu i dim, tražili zvuk koji će obeležiti generaciju. Nije to bio samo trougao ulica i zgrada — bio je to trougao duha.
U Pod lipom, na uglu sa Kondinom, svraćali su novinari i saradnici Radio Beograda. Kafana je nosila dugu memoriju grada: pre rata zvala se Tulumina Kraljevića Marka, a njena stara vrata zatvorena su u oktobru 1968. godine. Definitivno je nestala 2003, kada je tišinu čaše i tanjira zamenio pad prometa, a potom i neon jednog globalnog lanca. Danas je tu kozmetička prodavnica — mirisi su ostali, ali priče su otišle.
Grmeč, preko puta zgrade broj 32, bio je pribežište novinara Politike. Kuća sagrađena 1922. godine, danas pod zaštitom grada, nosila je mural Zuka Džumhura — kao tihi podsetnik da umetnost i kafana u Beogradu nikada nisu bili stranci. Požar 2011. godine zatvorio je vrata Grmeča, a sa njima i jedan čitav ritam života, u kojem su se vesti dopisivale na salvetama, a naslovi rađali iz rasprave.
Šumatovac, na broju 33, imao je letnju baštu koja je bila centar urbanog Beograda. Tu se sedelo dugo, govorilo glasno i slušalo pažljivo. Kroz njegove stolove prošle su mnoge poznate ličnosti kulture, sporta i medija. Ovde su snimane scene za film Nacionalna klasa, ali važnije od filmskih kadrova bili su oni nevidljivi — trenuci u kojima se grad prepoznavao sam u sebi. I Šumatovac je, zbog dugova i slabog prometa, zatvorio vrata, kao da je i sam umorio od nošenja legende.
Posetioci bermudskog trougla bili su njegova živa arhiva: Momo Kapor, Raša Popov, Petar Lazić, Gale Janković, Dušan Prelević, Bora Đorđević — u Šumatovcu je, kažu, nastala Riblja čorba. Dragan Nikolić je prolazio kao da prolazi kroz sopstvenu scenu, a članovi Idola, Šarla akrobate i Električnog orgazma nosili su zvuk koji će postati istorija. U tom trouglu nije se samo pilo — tu se razgovaralo o smislu, o politici, o muzici, o životu koji je tek počinjao ili se već trošio.
Osnovu ovog sveta činilo je ugostiteljsko preduzeće Tri grozda, koje je upravljalo kafanama. Njegovim gašenjem 2006. godine, trougao je prestao da postoji kao celina. Kasnije su Šumatovac i Grmeč ponovo otvarani, ali duh koji je nekad povezivao mesta više nije mogao da se vrati u istom obliku. Jer duh nije u zidovima — on je u vremenu.
Danas se ovaj prostor zove Trg Politike. Na njemu stoji spomenik Moši Pijadeu, postavljen 1969. godine — slikaru, novinaru, likovnom kritičaru i revolucionaru. Kao da je tu s razlogom: da podseća da su reč, slika i ideja nekada bile dovoljne da se okupi svet.
Beogradski bermudski trougao više ne guta dane i noći. Ali u sećanjima grada, on i dalje postoji — kao mesto gde je Beograd govorio sam sa sobom, uz čašu, uz dim, uz smeh i svađu. I gde se, makar na tren, verovalo da kafana može biti redakcija, pozornica i škola života u isto vreme.
